Naša sagovornica, Slobodanka Rakić Šefer slovi za jedno od najvećih imena u savremenom srpskom slikarstvu. Brojne izložbe, prestižne nagrade oplemenile su njenu bogatu umjetničku biografiju. Kruna svih dosadašnjih priznanja, po njenom mišljenju bila je upravo Vukova nagrada kojom je nedavno i ovjenčana. Razgovaramo o umjetničkim počecima, nesvakidašnjem daru, tematici koja je odredila kao umjetnika posve autentične poetike. Srpska narodna tradicija, motivi koji je određuju već vjekovima unazad, a ovjekovječena je na platnima Slobodanke Rakić Šefer.
• Kako ste postali slikar i kako je slikarstvo postalo Vaša sudbina i odredilo Vaš budući život?
– Još kao sasvim malena, prije polaska u školu željela sam da postanem slikar, tada se to zvalo „živopisac”. Švrljala sam po svemu i svačemu; prutićem po pijesku i po prašini, pa kredama po betonu, hemijskim olovkama po novinama, drvenim bojicama na poleđini porodičnih fotografija. Sve se to dešavalo polovinom prošlog, 20. vijeka u najljepšem, najslikovitijem i najmirišljavijem selu u Mačvi, u selu Lipolistu, nadaleko poznatom po lipama i ružama. U to vrijeme moja baba Katarina vodila me je često na liturgije u seosku crkvu ali i u manastire Radovašnicu, Cokešinu i Petkovicu na obroncima Cer planine, jer je djeda bio dobrotvor ovih manastira prenoseći im seoskim taljigama žito, brašno, vino, rakiju. Kasnije sam pošla u prvi razred u susjedno selo Duvanište i učiteljica nije prepoznala moj dar za crtanje, po njoj sam bila čak netalentovana i imala sam dvojku iz crtanja. Moja majka je vidjela da tu nešto nije u redu pa je došla u Beograd i pokupovala brojne crtanke koje sam ja sa lakoćom kopirala i sama ne vjerujući kako učiteljica ne vidi moj dar. Kad sam u petom razredu krenula u školu u Šapcu, moj nastavnik likovnog, Branimir Žabaljac još na prvom času likovnog stajao čitav čas pored mene oduševljavajući se kako sam maštovito samo perom i tušem predstavila nadaleko čuveni šabački vašar.Tada sam se prvi put potpisala punim imenom i prezimenom i taj rad je nastavnik odnio u zbornicu, uramio ga i on je tamo stajao decenijama dok ga nije ponio kući svojim odlaskom u penziju. Tada sam, od petog do osmog razreda osnovne, u školi „Vuk Karadžić” u Šapcu imala i svoje prve dvije samostalne izložbe, jer su svi zidovi po hodnicima te stare, ogromne škole bili ispunjeni mojim radovima koji su stajali cijelo polugodište. Kasnije se sve namještalo nekom višom silom. Počela sam da učim slikarstvo kod poznate šabačke slikarke Mare Lukić Jelesić, učenice Bete Vukanović koja je diplomirala slikarstvo u Minhenu. A kad sam krenula u Šabačku gimnaziju, već od drugog razreda gimnazije sasvim dobrovoljno, bez ikakve veze, mene tada nepoznatu djevojčicu preuzela je i do upisa na akademiju vodila, akademik i profesor Ljubica Cuca Sokić. Upisala sam se bez problema, iz prvog puta, i od tada je slikarstvo postalo moj život. Iako sam imala tri ponude da radim kao profesor na akademijama, učtivo sam ih odbila, sad vidite koliko sam siguran i dobro plaćen posao odbijala zarad umjetnosti.
• Kako su u Vašem stvaralaštvu dominantni postali motivi srpske narodne tradicije, a koji obilježavaju i našu kulturu?
– Već na akademiji sam znala, osjećala i razumjela da je najbolja, najjača i najubjedljivija ona umjetnost koja proizilazi iz dubine bila samog umjetnika. Ne dakle iz škola ili iz zanata, već iz onog duboko ličnog sa čime smo došli na ovaj svijet i što je genetski kod svih nas. Zato su za cijelo moje umjetničko biće vezani narodni običaji u Mačvi, prela i posijela, igranke ispod starozavjetnog nadaleko poznatog i čuvenog Krivog bagrema, priče, legende, šabački vašar, kićenje nevjeste, dedine čeze i fijaker, dedin vinograd, njegovi šljivici i višnjici, babine cvjetne bašte i prelijepi povrtnjaci iz kojih i danas osjećam miris svježe ubranog paradajza… Bože, koliko je tu bilo nepatvorene ljepote, mirisa i ukusa ? Ljepota Božja! Zašto bih onda slikala nešto što nisam ja? Umjetnici koji nemaju takva osjećanja moraju da slikaju ukusne šare koje dobro stoje na slici, ja nosim obilje doživljaja u svojoj duši i oni još nisu svi stigli na red da ih pokažem.
• Kako kada se okrenete unazad vidite svoj stvaralački put?
– Ostvarila sam tačno sto samostalnih izložbi od kojih 80 odsto u značajnim galerijama, muzejima i institucijama kulture, a manji dio u radnim organizacijama, uglavnom otvarajući svojim izložbama njihove galerije. Imala sam sreću da su me podržavali i likovni i kritičari i publika. Zato što sam uvijek radila iskreno iz duše one i onakve slike koje bih i sama držala na svojim zidovima. Tako je svaka slika u svojoj sredini bila svojevrsni ambasador za druge ljude koji su dolazili po svoju sliku. Zato se danas 3.100 mojih slika nalazi na svim kontinentima u mnogim porodicama, gdje god žive ljudi sa jugoslovenskih prostora. Njima je moja simbolika draga i prepoznatljiva, ona nosi mirise i sjećanje na detinjstvo, na zavičaj. Nisam promašila put kojim sam prošla. Nisam puno ni lutala, boje su tekle kroz moj krvotok i ja sam se tome priklonila bez sumnje, bez kalkulacija, ali uz svakodnevni rad. Baš kao seljak na svojim njivama.
• Planirate li da uskoro izlažete u Crnoj Gori?
– Izlagala sam u Ljubljani, Skoplju, Puli, Prijedoru, Prištini, znači u svim bivšim republikama naše negdašnje velike zemlje, ali me niko nikad nije zvao iz Crne Gore, mada se desetak mojih slika nalazi u Podgorici.
Mila
MILOSAVLjEVIĆ